Gdje započinje lanac odgovornosti za masovno trovanje Like?

Jedna od vodećih karakteristika glavnostrujaške mašine jest njezina tendencija prema trivijalizaciji i estradizaciji društveno-političkih fenomena. Gotovo svaka tema koja dospije na naslovnice današnjih masovnih medija počinje se promatrati kroz pojednostavljenu binarnu prizmu, pri čemu složenost samoga problema redovito ustupa mjesto zapaljivom, ali u pravilu kratkotrajnom tribalizmu. Tema masovnog odlaganja toksičnog otpada u nekim od najljepših dijelova Hrvatske tema je kojoj valja pristupati krajnje ozbiljno, trezveno i sa sviješću o tome o kakvom se strahotnom događaju radi. To ne smije postati još jedna u nizu afera koja nekoliko tjedana puni naslovnice, da bi potom narod naprosto izgubio interes za nju.

Kako bismo se od toga osigurali, valja postaviti pitanje koje je rijetko tko kroz posljednje tjedne postavio, a ono glasi: što je to što stvara okvir unutar kojega otpadni kriminal može najlakše dobiti svoje uprizorenje? O tom okviru oni iz domaćih upravljačkih političkih struktura izbjegavaju govoriti jer i oni, posredno ili neposredno, sudjeluju u njegovu održavanju. Taj je okvir ono što možemo nazvati tehnokratskim režimom današnjice.

Od konkretnih počinitelja do lanca odgovornosti

Upravo vladavina tehnike, kakva prevladava od početka epohe modernosti, proizvodi ono što zapravo nije posve točno nazivati otpadom, već je mnogo preciznije te toksične materijalne suviške nazvati smećem. Smeće je, naime, ono što nije moguće uključiti u prirodne procese; ono što je stvorila ljudska ruka, a što odstupa od organskog načina življenja i ostaje izvan prirodnog ciklusa obnavljanja.

Smeće je ono što stvara prevladavajuća omasovljena hiperindustrijalizirana proizvodnja, dogmatički nastrojena farmakološka mašinerija i kult nekvalitetne ali brze mode – drugim riječima, sve ono bez čega je današnji život, život u onome što je američki filozof Neil Postman ispravno prozvao Tehnopolisom, teško zamisliv. Problem je, dakle, među ostalim u tome što čitav jedan civilizacijski poredak neprestano proizvodi nove materijalne suviške, a potom pokušava pronaći načine kako ih skloniti iz vlastitoga vidokruga. Tehnopolis je spomenutim upravljačkim strukturama teško kritizirati jer one same čine njegove operativne dijelove.

Dakako, to što živimo u vladavini tehnike, koja samom svojom konstitucijom stvara suviškove koje je nemoguće adekvatno pohraniti ili ih se riješiti, ne lišava odgovornosti one koruptivne aktere koji su sudjelovali u konkretnom sablažnjivom činu nakrcavanja nekih od najljepših dijelova Hrvatske toksičnim smećem, trujući tako ne samo nas koji danas živimo, već potencijalno i našu djecu i unuke. Na odgovornost neminovno treba prozvati i one pod čijom je vlašću takav sustavni i zastrašujući kriminal bio izvršen. Stoga je u ovoj aferi najispravnije govoriti o lancu odgovornih.

Tehnopolis proizvodi smeće, ali ne zna kamo s njim

U kontekstu takvoga lanca, međutim, treba biti svjestan i šireg fenomena uzoholjenosti modernog čovjeka, koji je, zaboravivši svoju mjeru unutar naravnog poretka, prihvatio tehnokratsku misaonu i djelatnu paradigmu unutar koje sve, pa tako i produhovljena, čista priroda ličkoga područja, postaje resurs za eksploataciju. Nije, dakle, riječ samo o tehničkom problemu gospodarenja otpadom, već o dubljem poremećaju odnosa čovjeka prema stvorenome svijetu. Tehnopolis nastaje u onom trenutku u kojemu se čovjek toliko stopio s tehničkom racionalnošću da više ne može promatrati svijet, a da u njemu istodobno ne vidi prostor za ostvarivanje vlastitih (grešnih) zamisli.

Kada se, stoga, početne strasti oko Like (i mnogih drugih „Lika“ diljem Hrvatske) smire, kada mediji svoje kratkomisleće naslovnice preusmjere na neku novu temu, tada valja jednakom upornošću nastaviti postavljati pitanje: jesmo li spremni suočiti se sa širim civilizacijskim problemom hipertehnologiziranog ljudskog imperija, otuđenog od prirode i od naravnoga zakona, koji je od doba prosvjetiteljstva obećavao mora i doline novog, suviše novog doba, a koji sada – ne samo u Lici već diljem Hrvatske, pa tako i diljem Europe i svijeta – nema kapaciteta u doslovnom smislu ni pospremiti u vlastitom dvorištu ono što je sam proizveo?